Datum objave: 19.07.2016.
Stigli su nam novi retro prekrivači Rose, inspirirani nekim davnim vremenima, pa se naša kolegica Sanja ponudila da napiše zašto smo ih izabrali i u koja je vremena ti prekrivači vraćaju!
"Kažu da čovjek stari onog trenutka kada u sjećanje priziva prošla vremena. Ne osjećam se starom jer mi se čini da imam još puno godina pred sobom, ali ni premladom jer kad se osvrnem iza sebe vidim da se puno toga dogodilo i da je život učinio me iskusnijom, zrelijom i donekle pametnijom.
U ovim srednjim godinama prizivam u sjećanje svoje djetinjstvo... Prizivam cvjetnu livadu, ležim u hladovini murve, opečem se na koprivu, padnem sa smokve, otpuhnem maslačak, bacim kamen, trčim bez posebnog razloga... I ljutim se na svoju baku jer zbog vrućine moram ući u kuću - uvijek je govorila da se za vrućine ne „može biti vani, udrit će ti sunce u glavu, pa će te bolit glava“.
Bakina kuća je bila stara, kamena i imala je jednu malu kuhinju i dvije sobe. Jedna od tih soba je bila veća, debelih zidova, sa zelenim škurama, koje su uvijek bile zatvorene i u njoj je uvijek bilo malo hladnije. Tu bi mi baka rekla da se moram malo odmoriti dok ne padne sunce.
Po sredini sobe, naslonjen do zida, bio je veliki drveni krevet, na koji se ja kao mala nisam baš lako mogla popeti, jer je bio izrazito visok (ili mi se to tada tako činilo). Sa strane tog kreveta stajala je bakina zelena škrinja koju je dobila u dotu. Uvijek sam htjela otvoriti tu škrinju i vidjeti što ima unutra, ali bi baka uvijek nešto natrpala na nju tako da je meni bilo nemoguće sve to maknuti i otvoriti je.
Kraj škrinje su stajala dva drvena ormara, smeđe boje, na kojemu su bili vidljivi godovi. Svaki put bi vrata tih ormara zaškripala kad bi ih otvorila. A ništa zabavnije nije bilo no ući u ormar i sakriti se ispod one robe što visi i zvati baku da me nađe. I onda bi se od te igre i umorila, pa bi mi baka rekla da malo zaspem.
Popela bi me na krevet i rekla da spavam. Izašla bi iz sobe i mene ostavila na tom velikom krevetu. Krevet je bio prekriven bijelim prekrivačem sa izrađenim ružicama. Uvijek sam se naginjala i mirisala te ružice jer su mi se činile kao prave, one divlje iz vrta, intenzivnog mirisa. Njuškala bi te male ružice i pipala ih kao da će me ubosti, oprezno i sigurno, jer su mi se činile žive. Kako sam bila znatiželjna uvijek sam čačkala prstićem po njima i ponekad bi izvukla koju crvenu nit kojom je ružica bila tkana. A onda bi je od straha da baka ne vidi ugurala nazad, i pravila se kao da nisu moja posla.
Danas, nakon prohujalih 30 godina, opet su slike mog djetinjstva i moje bake tu pred mnom. I ona slika mene malene na vrhu visokog kreveta kako mirišem ružice sa pokrivača."
